Ova umetnost je slana!

Ok, svi smo valjda već skapirali da je Japan nešto kao druga planeta u odnosu na nas ostale. Vredniji su od svih nas, nose po ulici onu nenormalnu odeću jarkih boja, kad ih je zadesila katastrofa sa cunamijem mirno su stajali u redovima i čekali svoje sledovanje vode (dok su se kod nas babe pobile na Trgu Republike za sadnice trešanja)... Moja fascinacija Japanom je ovde već nekoliko puta istaknuta, ali ovo na šta sam naleteo danas je ipak za jednan korak ispred svega.


Reč je o delima japanskog umetnika Motoi Yamamotoa. Ono što je posebno interesantno kod njih je medijum kroz koji se izražava. U pitanju je so. Da, obična kuhinjska so - NaCl.

Rešenje je samo u nama - Srce za Tijanu!


Već dva dana razmišljam da li da pišem o ovome ili ne. Digla se prašina, već svi znaju sta sve i kako treba, što je jako dobra stvar. Mnogo su uradili neki ljudi, pre svega Sergej u onoj emisiji o Velikom bratu i Istok ovde na netu. Kako i šta verovatno znate već.

I onda je krenula lavina šerovanja slika, snimaka, stranica. Cela se Srbija digla na noge i valjda ćemo ovoga puta stići na vreme. Kažem ovoga puta pošto Danica nije izdržala. Moramo da verujemo da Tijana hoće i da ćemo uspeti.

Meni su samo u celoj ovoj priči zasmetali neki zluradi komentari koji su se u međuvremenu pojavili. Da li stvarno mislite da neko koristi ovu situaciju, ili bilo koju sličnu, da bi promovisao sebe?

Da li biste živeli u ledenom bregu?


Ne pišem često o arhitekturi. Ne želim previše da smaram o stvarima koje ljude i ne zanimaju baš mnogo. Realno to jeste najrasprostranjenija umetnička forma, bar u svetu (kod nas i ne može većina stvari da se nazove umetnošću), ali ljudi su u većini sljučaja ravnodušni. Razumem, zgrade su prosto neminovnost i potreba i tu su zato što treba negde da se obavljaju sve te životne stvari i tačka. Ali mi arhitekti na to ne gledamo samo tako. Najjednostavniju definiciju je skoro upotrebila moja šefica: "Mi se trudimo da stvorimo pozitivan ambijent."

U Beogradu je pre neki dan otvoren 35. Salon arhitekture pod sloganom "Još uvek imamo arhitekturu". Ja se nadam da je to kod nas i dalje na snazi. Na salonu je, između ostalog izložen i projekat "Arhitektonski čas" Neformalne organizacije arhitekata - NOA, u kategoriji eksperiment - istraživanje. Ovde neću o Salonu i nagradama i kakva je arhitektonska situacija u Srbiji. Koga je interesovalo mogao je da se informiše sa svih strana, propraćeno je u medijima. Ovde ću o jednom projektu koji je nešto severnije od nas, u Evropi naravno, i koji je trenutno u završnoj fazi.

Reč je o stambenoj četvrti Iceberg (ledeni breg) u Orhusu (Aarhus) drugom gradu po veličini u Danskoj.

Za šta ćemo se boriti ako ne za kulturu - kuća Đure Jakšića


Poslednjih dana se u Srbiji intenzivirala priča o očuvanju i zaštiti kulturnih dobara. I to na više nivoa. I ovde kod nas u Kragujevcu a i "u centrima moći" (ovo sam morao ovako jer je zgrada Generalštaba i bukvalno pored zgrade Vlade, ali o tome drugi put). I odnosi vladajućih struktura prema ovim dobrima, na oba nivoa, su se poklopili. Čudno, ako se uzme u obzir da dolaze iz različitih političkih stranaka. Prosto da se čovek obraduje kad se u nečemu slože. Ali ovde nema mesta nikakvom ushićenju.

Kragujevac je u Srbiji bio u mnogim stvarima prvi. Prva prestonica moderne Srbije, prva gimnazija, pozorište, novine i da ne nabrajam više. I mnogi značajni Srbi su potekli iz Kragujevca ili proveli ovde jedan deo života. I možemo reći da Kragujevac kao takav poseduje istorijsku višeslojnost koja je neophodna da bi jedan grad bio grad.

U medijima i po gradu se ponovo aktuelizovala priča o rušenju kuće u kojoj je živeo Đura Jakšć, za vreme svog dvogodišnjeg boravka u Kragujevcu, gde je bio profesor crtanja u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji. Svakodnevno na putu do posla prolazim pored ove kuće. Stanje u kome se nalazi je alarmantno. Oronula "straćara" je godinama stecište narkomana i beskućnika i gotovo svakodnevne su intervencije vatrogasaca. Međutim i pored toga velika većina Kragujevčana zna da je ovo "kuća Djure Jakšića". A čini mi se da je potrebna i neka intervencija druge vrste.

Poziv za kragujevačke vlasti i sve ljude da pomognu Danici


U prethodnom postu sam pisao o jednoj Danici. Sad pišem o drugoj. I znam da je veoma mala granica da ne skliznem u patetiku, škakljiva je tema mnogo,  ali to je prosto nešto o čemu ne želim da ćutim. Kako god...


Danici Ćirković (24) iz Kragujevca potrebna je hitna transplatacija srca. Neću da zalazim ni od čega boluje, ni kad se stanje pogoršalo. Verovatno nešto što nama nemedicinskim radnicima ne bi ni bilo jasno. Život joj je veoma ugrožen i moguće ga je spasiti, ali to košta. Ona je prva na listi za transplataciju Kliničkog centra Srbije, ali da bi uopšte otišla na operaciju u Beč, Grac ili Minhen potrebno je da se prikupi između 130 i 150 hiljada evra. Nešto što je za prosečnu porodicu u Srbiji nemoguća misija. A stvar je urgentna!

Danica Masniković - Art Animals


Pre neki dan, kada sam izašao sa posla na pauzi, prošao sam pored jedne galerije ovde kod nas u Kragujevcu. I nisam mogao a da ne zastanem i svratim. Galerija zavučena u foaje jednog od bivših bioskopa, znate već da ih zatvaraju redom, pa onda neku sliku izbace tako napolje da privuče retke posetioce. I ja se upecao...

Božićna poslanica


Pisao sam je prošle godine pa mi nešto došlo i ove. Al neću nešto sad da hejtujem, ova mu dođe smirenija. Mada mi ovi što napolju bombarduju, a izgleda da su pravi Hrišćani Pravoslavci pa su čekali baš na Božić (čudio sam se što su se smirili ove Nove godine), realno idu na živce. Sad pale neki vatromet, šta li je, al mi ne pada na pamet da ustajem da vidim. Preteralo se više!

Najradosniji praznik a ja se razboleo. Već vidim kako su neki u fazonu pa da si kršten ne bi se ni razboleo. Da l da vam verujem? Jok! Nalupao sam se prošle godine ovde i o crkvi i o svemu, onako u afektu doduše, al sam se nalupao. I nešto ne vidim da mi krenula godina nizbrdo. Nije ni da sam se plašio strašnog usuda, ali da podvučem i krenulo na bolje. No neću o tome sad.

Nego tako bolestan propustih danas sve blagodeti ovog nam praznika. Da se razumemo, nemam ja ništa protiv praznika kao praznika. Protiv običaja nemam ama baš ništa. Jedno vreme, u nekom periodu odrastanja, me je bilo blam da sprovodim sve te protokole oko Božića, pojma nemam što. Ali sam valjda i to prerastao, pa mi je sad sve to cool. Ali i to nam više od Pagana ostalo, verovatno. Ok, zamišljeno je sve to fino, ali mi Srbi ne bismo bili Srbi da to nismo malo okrenuli kako nama odgovara.